Zakon o dijaspori, usvojen pre 10 godina, prvi put jasno definiše srpsko rasejanje. Precizirano je ovim propisom da je dijaspora ekonomska i politička emigracija koja je u različitim vremenskim fazama odlazila u inostranstvo, najčešće zbog pogrešne politike koja je dovodila do manjka demokratskih sloboda i loših uslova života.
Zakonom je takođe predviđeno da noseća institucija politike bude Skupština dijaspore i Srba u regionu koja će biti simbol jedinstva države i naroda.
Skupština dijaspore i Srba u regionu, prema ovom zakonu, treba da broji 45 delegata, predstavnika dijaspore i Srba u regionu, te da u radu Skupštine dijaspore kao počasni gost i simbol jedinstva, učestvuje i predsednik Srbije.
Zakonom je takođe predviđeno da Skupština dijaspore za kontinuirano praćenje i rešavanje konkretnih problema, kao svoja operativna tela formira Ekonomski savet za dijasporu, Savet za statusna pitanja dijaspore i Savet za kulturnu, prosvetnu, naučnu i saradnju u oblasti sporta.
Zakon je predvideo i donošenje Strategije očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore, kao i matične države i Srba u regionu, koja treba da definiše mere za unapređenje odnosa kako na relaciji matična država-dijaspora, tako i matična država-Srbi u regionu.
Кao odraz volje i odlučnosti da se u skladu sa međunarodnim pravom i standardima Evropske unije i politikom očuvanja dobrosusedskih odnosa štite interesi i prava srpskog naroda na prostorima na kojima tradicionalno živi, zakon je predvideo i konstituisanje Saveta za odnose sa Srbima u regionu, na čelu sa predsednikom Srbije.
Zakon je predvideo i budžetski fond za dijasporu i Srbe u regionu radi ostvarivanja konkretnih ciljeva: upotreba, učenje, čuvanje i negovanje srpskog jezika i ćiriličkog pisma, te sprečavanje asimilacije negovanjem bliskih odnosa sa matičnom državom kao i jačanjem svesti o poreklu, očuvanjem i negovanjem kulturnog, etničkog i verskog identiteta, unapređenje informisanja, kao i razvoj uzajamno korisnih odnosa između strane države u kojoj živi dijaspora i matične države kroz prezentaciju i promociju kulturne baštine i kulturnih aktivnosti i unapređenja imidža Repubike Srbije.
“Od ovog zkona su bila velika očekivanja. Ja sam ga čak tada nazvao ustavom dijaspore, jer prvi put u srpskoj istoriji zakonski je uređen odnos matične države i njenog rasejanja. Problem je, međutim, što se Zakon o dijaspori i Srbima u regionu ne primenjuje, što nisu zaživele institucije koje su njime predviđene, mnoge od zakonskih odredbi su ostale neprimenjene – ocenio je za portal Naši u svetu poslanik Aleksandar Čotrić, koji je u vreme izrade i donošenja Zakona bio državni sekretar u tadašnjem Ministarstvu dijaspore.
Posle usvajanja Zakona o dijaspori formirana je, podseća on, Skupština dijaspore, ali po isteku mandata delegatima iz rasejanja, do danas nije izvršen izbor novog saziva.
To potvrđuje i predsednik Skupštine dijaspore, Dragan Stanojević koji je već godinama unazad u tehničkom mandatu.
“Skupština dijaspore de fakto ne radi, ali pravno rečeno, njen stari saziv de jure postoji u tehničkom mandatu sve dok se ne izvrši izbor novih članova, jer Zakon o dijaspori nije ukinut u Skupštini Srbije koja ga je usvojila. Lično sam tražio od predsednice srpskog parlamenta Maje Gojković da nam se omogući zasedanje, ali potvrdan odgovor nisam dobio. Uzalud sam se obraćao i predsedniku Srbije Aleksandru Vučiću i njegovom prethodniku Tomislavu Nikoliću – kaže nam Stanojević.
Čotrić podseća da je posle usvajanja Zakona, u Vladi Srbije usvojena Strategija o odnosima sa dijasporom i Srbima i regionu, ali da je i ona ostala mrtvo slovo na papiru.
“Strategija jeste usvojena, ali u Srbiji nikad nije donet konkretan akcioni plan kako Strategiju sprovoditi u odnosima sa dijasporom, a mora se hitno delati. Srbiju svake godine napušta na desetine hiljada mladih, obrazovanih i radno sposobnih ljudi. Strahujem da će se taj broj sve više umnožavati, posebno kad uđemo u Evropsku uniju. Rumunija je, na primer, ostala bez tri miliona stanovnika od ulaska u EU”, precizira on.
Neophodno je, smatra Čotrić, “da se u svim državnim telima Srbije zauzme jasan stav da Zakon o dijaspori i Srbima u regionu ponovo bude životan, te da se po zakonskoj proceduri, u njemu izvrše neophodne izmene i dopune”.
Stanojević dodaje da je Skupština dijaspore, u vreme dok je bila aktivna, predložila da se Zakon dopuni i više njegovih odredbi izmeni, kako bi u potpunosti bio saglasan sa potrebama rasejanja.
“Tražili smo, između ostalog, da se izmene odredbe o izboru delegata za Skupštinu dijaspore, da se rasejanju zakonski omogući da ima svoje predstavnike u Skupštini Srbije, da dijaspora može da glasa elektronskim putem, kada je reč o paralamentarnim i predsedeničkim izborima u Srbiji, a ne da stotinama kilometara putuje do biračkih mesta u našim diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Insistirali, smo takođe na jedinstvenom biračkom spisku, tražili više razumevanja po pitanju investicija iz rasejanja. Da se značajnije obrati konkretna pažnja na očuvanje identiteta kod mladih naraštaja u dijaspori, da se poveća nastavni kadar i umnoži broj dopunske nastave na srpskom jeziku, te da se pomogne intenzivnije promovisanje naše kulture u inostranstvu”, ističe naš sagovornik.
Ali, prema njegovim rečima, u Srbiji se jedino opet osmišljava kako iz dijaspore ponovo izvlačiti što više novca, a za uzvrat gotovo ništa ne učiniti za sopstveno rasejanje. Teško će to proći, jer dijaspora se do sada više puta jako opekla.
“Setimo se na primer onog propalog zajma za preporod Srbije i zarobljene stare devizne štednje iz poslednje decenije 20.veka, te nekadašnjeg naplaćivanja izlaznih taksi od 50 maraka svakome ko je iz Srbije išao preko granice, itd. Čak je i instuticionalna briga države Srbije sa dijasporom svedena na najniži nivo. Od nekadašnjeg Ministarstva za dijasporu, taj odnos je pao na zasebnu Kancelariju pri Vladi Republike Srbije, da bi potom bio srozan na Upravu pri Ministarstvu spoljnih poslova. Iz Beograda se stalno nastoji režimski i stranački dirigovati i upravljati rasejanjem. To nikad nije imalo prođu niti će. Ljudi u dijaspori imaju daleko svestranije poglede na svet oko sebe, niti finansijski zavise od Srbije – zaključuje Stanojević.