Stefan Tvrtko Prvi Kotromanić (1338-1391) bio je najprije ban, a zatim i kralj srednjovekovne Bosne. Kao vladar pokušao je da spoji dvije glavne srpske srednjovjekovne države Bosnu i Rašku i krunisao se u manastiru Mileševa 1377. godine (vjerovatno na Mitrovdan) za kralja Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje. Kada se krunisao uzeo je i titularno ime svih Nemanjića – Stefan.
U jednom od najznačajnijih srednjovjekovnih dokumenata “Povelji kralja Stefana Tvrtka I Dubrovačkoj republici”, čiji se original čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku (isprave i akti 14. vijeka br. 122), kralj Stefan Tvrtko Prvi počinje pisanje ove povelje himnom Svetom arhiđakonu Stefanu, koji se obilježava 9. januara, kada i Dan Republike Srpske.
Povelja kralja Stefana Tvrtka Prvog Kotromanića Dubrovniku:
“Veoma je prijatno proslavljati Tebe kako dolikuje i istinskom vjerom i ovom, dakle pobožnom i radosnom riječju obratiti se Tebi, o prvomučeniče Hristov Stefane. Ti se, pak, za one što te kamenovahu moljaše govoreći: Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh, jer ne znaju šta čine. Toga radi, o mnogostradalniče, kao što si se molio za one što Te kamenovahu – još više se moli Vladici mojemu Hristu Bogu za onoga koji Ti se uvijek moli, priziva Te i priznaje Te za stradalnika Hristova i koji sva dobra djela čini u Gospodu Bogu svojemu, prizivajući Tebe u pomoć, jer Tvojim moljenjem primih blagodat od Gospoda Boga i udostojen bih vijenca i časti i skiptra carskoga mojih roditelja svetih, ranijih gospodara srpskih, kraljeva i careva, da slijedeći životu njihovu i pravilima carskim sve nedostatke ispravljam i upravljam u zemljama Bogom darovanog mi kraljevstva. I boraveći u njima obrete se kraljevstvo mi u Primorju.
U Župi Dračevičkoj mjesto je podesno za zidanje grada. I tada prizvah u pomoć Gospoda Boga i svetoga velikomučenika i arhiđakona Stefana, kao što i gore rekoh, i u ime njegovo sazidah grad na rečenom mjestu. I dadoh mu ime Sveti Stefan. I bješe izvoljelo kraljevstvo mi postaviti tu slanicu i da bude trg za prodaju soli.
I glas taj dođe Dubrovniku. Zato poslaše kraljevstvu mi vlastelina svojega kneza Dragoja Gučetića, moleći kraljevstvo mi i tražeći da tu, u tom mjestu, u gradu i pod onijem gradom ne postavi kraljevstvo mi slanicu niti da se tu so prodaje. I kaza Dragoje kraljevstvu mi kako Dubrovnik ima ugovore stare sa svima raškim gospodarima da u Primorju nigdje ne bude postavljen novi trg, osim na mjesta gdje je i prije bio postavljen uobičajeni trg. Razumjevši ugovore ranije što su Dubrovčani imali s gospodarima raškim da se nigdje u Primorju ne može postaviti trg soli, osim na uobičajena mjesta – kraljevstvo mi ne htjede izmijeniti ugovore stare grada Dubrovnika što su imali s gospodarima raškim, nego još jače potvrdih ranije ugovore koje su imali s gospodarima ranijim. Kraljevstvo mi po Dragoju izrazi žaljenje Dubrovniku: da dovijeka ne bude u onome gradu ili pod gradom trg za prodaju soli. I sve ovo što je gore napisano da ne izmijeni kraljevstvo mi, ni sin kraljevstva mi, niti itko od srodnika kraljevstva mi da ovo ne izmijeni dokle god Dubrovnik i vlastela dubrovačka ne izmijene ovo ili nekom nevjerom ne izgube oni, ili djeca njihova ili nasljednici njihovi.
A svjedoci su ovome: dvorski pristav Mirko Radojević, vojvoda Vlatko Vlković i knez Pavle Јablanić. Zapisa se, pak, ovo 1382. godine po rođenju Hristovu, 2. dana mjeseca decembra. Pisano na Bišću u Podgradi.
+ STEFAN TVRTKO,
MILOŠĆU BOŽЈOM KRALj
SRBLjEM I BOSNI I PRIMORЈU.”
